Znam za neizmerne i bolne samoće,
Kad sat mre nečujno, kao cvet što vene,
I kad srce prazno prestaje da hoće
Ni vence pobede ni ljubavi žene.
Znam za neprohodne samoće bez daha,
Kad konci sa svačim padnu pokidani,
I u kojim srce zastane od straha;
Kad svemu oko nas izgledamo strani.
Kad nas oči stvari ravnodušno motre,
I duša pred sobom prestravljena stane;
I sopstvena povest kad se cela potre;
I kad je od leda suza koja kane.
Ni seme u brazdi, ni stopa na putu,
I kako je teška sena koju vučem!
Kanda tuđe srce bije u mom kutu?
Sve svetle palate života pod ključem!…
Vaj, koliko puta umiremo? Ko bi
Znao za sve tmine pod suncem! I zna li
Iko sva bespuća u sutonu dobi?…
I kako smo često oči zatvarali…
-Jovan Ducic
ma daj, nije moguce da si se ti pojavila na blogeru 🙂
Izgleda da je moguce:). Dodjem ja s vremena na vreme 🙂
Veliki pozdrav za tebe 🙂
Draga Dušo! Veoma mi je drago što si se pojavila… Neću Te pitati kako si… već da li Ti je malo bolje!?
Pozdrav!
Sada tek znam kako Ti je…. Umrlo mi je najdraže Biće….!!!